Svaki dan mislim na likovnost

Lidija Laforest unuka je Franza Thiarda de Laforesta, fotografa kojega će profesionalni i životni put seliti gradovima dalmatinske obale sve do Kotora, u kojem će se potkraj 19. stoljeća trajno i nastaniti. Rođena u Herceg-Novom 1926, Lidija Laforest danas je jedna od članica ULUPUH-a s najduljim članstvom: pristupila mu je odmah po završetku zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti 1955, institucije koja je za kratko vrijeme svog postojanja odškolovala niz vrsnih umjetnika. Osim umjetničkoga rada, svi su oni primarni dio stvaralaštva realizirali na području primijenjene umjetnosti i vizualnog oblikovanja: od arhitekture interijera i industrijskog oblikovanja do grafičkog dizajna i opreme knjižnih izdanja, potvrdivši cjeloživotnim radom da je koncept i program Akademije bio ne samo načelno kvalitetan i progresivan nego i djelotvoran. Jedna je u nizu tih akademaca i Lidija Laforest, koja je cijeli radni vijek provela baveći se grafičkim oblikovanjem i primijenjenom fotografijom. Osim oblikovateljskog, Lidija se tijekom čitavog života bavila i umjetničkim radom. U listopadu ove godine priređena joj je i retrospektivna izložba u zagrebačkoj Galeriji Karas, na kojoj je bio predstavljen kratki presjek kroz širok raspon autorskoga djelovanja, ali i odabrana dokumentacija koja je posvjedočila ne samo o individualnom životnome putu nego i pružila širu sliku vremena koje je umjetnica dijelila s nizom kolega, redom afirmiranih hrvatskih umjetnika. Zajedno oni su stvarali vizualnu predodžbu epohe kakvu imamo danas, sliku tadašnjega modernog socijalističkog društva utemeljena na pripadnim ideološkim vrijednostima, ali i na standardima modernističke kulture u cjelini. Bio je to idealan povod za razgovor s Lidijom Laforest.

Snimio Velizar Vesović

Kada bih vas pitala što ste po zvanju, što biste mi odgovorili? Dizajnerica, slikarica, grafičarka, fotografkinja…?

Prije svega grafičarka, a zatim i majstorica fotografije.

Gdje je počeo vaš put likovne umjetnice?

U osnovnoj školi u Herceg-Novom, koju su vodile časne sestre Sv. Križa iz Đakova. Vidjelo se da likovne zadaće savladavam s lakoćom. Čak sam i drugim učenicima pomagala u tome.

A poslije?

Tata me 1945. doveo u Zagreb radi školovanja. Moj prvi mentor bio je Fedor Vaić, do kojega sam došla po preporuci Kamila Tompe. Po dolasku u Zagreb upisujem se u Obrtnu školu, današnju Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, na slikarsko-grafički odjel. Nakon završetka Obrtne škole pohađala sam Krizmanovu privatnu školu kako bih se pripremila za upis na Akademiju.

Diplomirali ste na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu; ta institucija odškolovala je svega dvije generacije umjetnika, a bila je osnovana s jasnom idejom da obrazuje „likovnjake“ širokog profila, koji će se moći baviti čitavim spektrom poslova na području industrijskog oblikovanja i vizualnih komunikacija. Kako ste doznali za Akademiju primijenjenih umjetnosti koja se tek osnivala?

Prvo sam naravno htjela upisati Akademiju likovnih umjetnosti. I polagala sam prijemni, ali nisam primljena, bila sam višak. Bilo nas je gotovo stotinu. I onda sam u tajništvu Akademije, gdje sam se otišla raspitivati o uspjehu na prijemnom, srela Đuku Kavurića, koji mi je rekao: Nemoj se žalostiti, ja otvaram Akademiju primijenjenih umjetnosti! I tamo sam bila primljena na slikarsko-grafički odjel.

Po čemu se razlikovao program Akademije primijenjenih umjetnosti? Koji su se predmeti slušali?

Bila sam u klasi profesora Ernesta Tomaševića, on nas je učio crtanju i slikanju po prirodi te primijenjenom slikarstvu. Branka Hegedušić predavala je akt, Željko Hegedušić anatomiju, Đuka Kavurić i Vjenceslav Richter arhitekturu, Petričić keramiku, Benković grafičko crtanje, Horvat grafičku tehniku i litografiju, Mladen Grčević fotografiju; teoretske predmete predavali su nam Marcel Gorenc, Matko Peić… Sve su to bili izvanredni profesori.

Koji su bili uzori programu Akademije? Jesu li to bile škole poput slavnoga Bauhausa?

Pa mi smo, studenti, o Bauhausu više sami čitali i informirali se, negoli što su nas na Akademiji baš o tome podučavali.

Studirali ste u prvoj polovici pedesetih. Kakav je bio odnos prema apstraktnoj umjetnosti? Je li se na Akademiji govorilo ili predavalo o apstrakciji?

U to doba još ne. Za vrijeme mojeg studiranja na Akademiji apstraktna umjetnost nije se predavala niti je o njoj bilo riječi; no većina je u praksi primjenjivala apstraktni jezik i ostale oblike avangardne likovnosti.

Kako ste svoje obrazovanje poslije profesionalizirali? Gdje ste sve radili?

Nakon završetka srednje škole kratko vrijeme radila sam u Zoološkom muzeju u Zagrebu na radnom mjestu crtača. Ipak, većinu sam radnog vijeka provela kao slobodna umjetnica, uz iznimku godine dana rada u državnoj službi, točnije u Saveznom centru za obrazovanje rukovodnih kadrova u privredi na radnom mjestu savjetnika za estetsko oblikovanje.

To je bio prilično širok spektar djelatnosti. U kojoj se mjeri opis tog radnog mjesta poklapa se s današnjim dizajnom?

Radno mjesto savjetnika za estetsko oblikovanje obuhvaćalo je od grafičkog oblikovanja nastavnih i propagandnih publikacija, oglasa i plakata, preko izrade dijafilmova kojima se služilo u nastavi, do dizajna uređenja radnih prostorija – da, i to sam radila. Oblikovala sam brošure, letke, udžbenike, radila špice. Ali promijenile su se okolnosti u kojima se radi, uvjeti rada. Zbog nedostatka prostora i sredstava za rad, primjerice, fotolaboratorij sam si napravila u privatnom stanu gdje sam živjela na Rooseveltovu trgu. Morate znati da je 1959. još bio na snazi dopušteni maksimalni utrošak struje, a kako su radovi u mojoj struci zahtijevali uporabu reflektora i drugih aparata s velikom potrošnjom električne energije moralo se od Elektre zatražiti povećanje dopuštena maksimuma potrošnje struje.

Gdje se u svemu tome nalazi vaš umjetnički rad? Već početkom šezdesetih radili ste umjetnost koja jasno daje do znanja da ste usvojili avangardnije načine izraza. Kako ste do toga došli? Odakle je stigao impuls?

Sama, radeći. I, naravno, išla sam na izložbe i druga kulturna događanja. Osobito na koncerte. Glazba me silno nadahnjivala – išli smo na koncerte i slušali Milka Kelemena, Johna Cagea, Karlheinza Stockhausena i ostale avangardne skladatelje.

A izložbe? Zagreb je u to doba bio mjesto brojnih umjetničkih zbivanja, čak internacionalnih, poput izložbi Novih tendencija.

Da, svuda sam išla, sve sam izložbe posjećivala. Išla sam često i u Italiju, na Bijenale u Veneciju, nekoliko sezona čak redovito. Uživala sam u onome što sam ondje mogla vidjeti; sjećam se da me se dojmio Lucio Fontana… U takvoj okolini brzo se napusti realizam, tradicionalni izraz začas izađe iz glave. Čak sam i vodila studijsku grupu s Akademije kao vodič jer se dobro služim talijanskim jezikom.

Jeste li se prepoznavali u nekom od ondašnjih načina umjetničkog izražavanja? Enformel, Exat 51, Nove tendencije? Posjeduje li vaš umjetnički rad, prema vašem mišljenju, neka tipična obilježja?

Iako nisam bila aktivna sudionica umjetničkih grupa Exat 51 i sličnih toga doba, sa znatiželjom i zanimanjem pratila sam njihov rad i, naravno, družila sam se s gotovo svima – i Piceljem, i Srnecom, i Richterom… Družili smo se u Piceljevu atelijeru, na početku Gajeve, bilo je to veliko društvo. Ali ja sam se osobno, da tako kažem, izražavala stilski neformalnije, voljela sam se osjećati slobodno, eksperimentirati.

Da, pojam „eksperimentiranja“ bio je ključan za razumijevanje određenog pristupa umjetnosti. Na koji se dio vašeg opusa odnosi pojam eksperimentiranja? Takozvane fotografike?

Pa da, to bi najviše odgovaralo fotografikama, one su nastale eksperimentiranjem s fotografskim medijem i tehnikama.

Sami ste došli do toga?

Pa uglavnom sam sama došla do tih eksperimenata. Nešto sam učila kod Milana Fizija, fotografa i fotografskog pedagoga, kod njega sam usavršila fotografiju i stekla zvanje majstora fotografije. A onda sam sama došla do materijala koji se zove copex – prije sam radila na fotografskom papiru s emulzijom – i onda sam se s pomoću aparata za uvećavanje igrala s crtežima, prebacivala ih u negativ…

Da, vi ste i službeno fotografkinja. Je li to bio ustupak obiteljskoj tradiciji?

Da, kao mala vječno sam provodila vrijeme u očevu atelijeru i promatrala sve faze fotografskog procesa. A nakon očeve smrti i službeno sam preuzela fotografski obrt u Herceg-Novom i bila tamo neko vrijeme zbog narudžbi, ali brzo sam se vratila u Zagreb. Ipak, svako ljeto odlazila bih u Herceg-Novi, gdje sam dizajnirala prospekte za turističku zajednicu Herceg-Novog i Crne Gore.

A onda ste se vratili u Zagreb, i većinu života proveli kao slobodna umjetnica. Paralelno uz taj umjetnički rad, i dalje ste se bavili dizajnom. Je li bilo teško doći do poslova?

Bilo je poslova. Do poslova se uglavnom dolazilo po preporuci, preko nekog poznatog. Radila sam neko vrijeme intenzivno za Zanatsku komoru, i za Interpublic, to je tada bila glavna reklamna agencija.

U to vrijeme uzdržavala sam se i vođenjem atelijera s distance. Atelijer je naime, kad sam otišla iz Herceg-Novog natrag u Zagreb, nastavila voditi nekadašnja očeva pomoćnica, koja je samostalno radila u atelijeru dok sam ja kupovala sav fotografski materijal u Zagrebu i slala joj ga u Herceg-Novi.

Bili ste i aktivna članica ULUPUH-a, jedna ste od prvih njegovih članica, redovito izlagali na ULUPUH-ovim izložbama.

Da, meni je Bernardo Bernardi 1958. potpisao pristupnicu u udruženje. ULUPUH je promovirao rad primijenjenih umjetnika. Bile su organizirane i međunarodne, putujuće izložbe – izlagali su se radovi u Rusiji, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj…  

Kakva je bila uloga ULUPUH-a tada, šezdesetih?

U tadašnjem, socijalističkom, državnom uređenju ULUPUH je bio jako aktivan; svi s Akademije u njega smo se učlanili, jer se brinuo da se rad likovnih umjetnika, osobito njegovih članova, društveno afirmira. Ali bile su tu i druge važne izložbe koje su djelovale u tom cilju: primjerice, izložbe Zagrebačkog trijenala, na kojima sam i sama sudjelovala, izložbe Zagrebačkog salona, izložbe grafičkog i produkt-dizajna – na svima smo manje-više redovito sudjelovali, te skupne izložbe bile su osobito važne.

Zašto niste nikada pokušali samostalno izlagati?

Stvaralačka igra i sudjelovanje na skupnim izložbama u dovoljnoj su me mjeri ispunjavali.

Imate li dojam da je status žene kao umjetnice bio teži? Je li se to odražavalo na dobivanje poslova i angažmana?

Sa mnom su u mojoj klasi studirale Valerija Baho, Zlata Krmpotić, Višnja Jelačić i Višnja Markovinović na keramici, Jagoda Buić, Marina Kalentić i Zora Perković na tapiseriji; sve su bile i jesu vrsne umjetnice. Nikada nisam zapažala razlike s obzirom na umjetnički angažman žena i muškaraca umjetnika.

Radite li još?

Svaki dan mislim na likovnost. Ne može to čovjek izbaciti iz sebe.

Imate li mišljenje o današnjoj umjetničkoj produkciji, umjetnicima…?

I dalje sa zanimanjem pratim umjetničku produkciju. Jedino žalim što je APU u Zagrebu prestala postojati.

Što mislite, zašto nam je umjetnost bitna? 

Za mene je umjetnost bila potreba mojeg bića, a ako me pitate na široj društvenoj razini zašto nam je umjetnost bitna – zato što nas oplemenjuje.